Brezje u prošlosti

Prvi pisani povijesni izvori o Međimurju datiraju s početka XIII. stoljeća. Tu se nalaze i podaci o plemstvu koje je uživalo feudalne posjede. Najveće posjede i moć imala je njemačka velikaška obitelj Buzald – Hahold. Godine 1350. Međimurje darovnicom dolazi u vlasništvo nekadašnjih erdeljskih vojvoda Lackovića i postaje jedinstvenim feudalnim posjedom. Gospodar Međimurja od sada je sjedio u palači čakovečke tvrđave. U Međimurje dolaze pavlini koji grade crkvu i samostan u Šenkovcu. Veliki broj sitnog plemstva, koje je držalo manje posjede i prava, izravno je ovisilo o njemu. U XV. stoljeću i prvoj polovici XVI. stoljeća Međimurjem vladaju obitelji grofova Celjskih i Ernušta. Godine 1546. Nikola Zrinski Sigetski dobiva Međimurje od tadašnjeg kralja Ferdinanda Habsburškog za zasluge u borbi protiv Turaka. Zbog teških općih uvjeta života te najneposrednije opasnosti od Turaka Zrinski su gotovo vojnički organizirali život u Međimurju. U vremenu od 1638. do 1720. godine Čakovečko vlastelinstvo (Međimurje) preuzima češka grofovska obitelj Althan. Od tog vremena Međimurje je upravno podređeno Mađarskoj (Zaladska županija). Iz popisa zaplijenjene imovine Petra Zrinskog 1670. godine spominje se i selo Brezje (Urbarialia, fasciculus 3. broj 7.).

Iz XVII. stoljeća (22. veljače 1672.) sačuvan je popis sitnog plemstva. Plemstvo se navodi prema mjestu stanovanja (posjeda) te su prema veličini posjeda navedene njihove vojničke obveze. Plemić Stjepan Horvat ili Bubmilovich iz Brezja davao je dva konjanika. Međimursko se sitno plemstvo uglavnom bavilo poljoprivredom, odnosno gospodarilo na svojim malim imanjima. Sredinom XIX. stoljeća počinju se baviti i trgovinom. Od sitnog plemstva u Brezju se spominju plemići Cinderi, Horvat i Trajber. CINDERI (CZINDERDE NAGYTAD) su plemići koji su u Hrvatsku došli iz mađarske županije Somogy. Prvi se u Međimurju spominje 1613. godine Ignacije Cinderi kao posjednik u Slakovcu. Godine 1718. braća Juraj, Ivan i Pavao drže brojne posjede u Međimurju – u Črečanu, Nedelišću, Stanetincu, Dragoslavcu, Pernjaku, Lopatincu, Malom Pretetincu, Slakovcu, Bračovcu, Lohovčaku, Brezju i Vukanovcu. Plemići HORVAT (HORVATH) su staro hrvatsko plemstvo. Gotovo je nemoguće utvrditi kada su došli u Međimurje. Braća Juraj i Ivan Horvat prvi se puta spominju 1623. godine kao vlastelini u Turčišću. U XVII. stoljeću obitelj ima posjede u Prelogu, Brezju, Novakovcu, Gardinovcu, Palovcu, Gornjem Mihaljevcu, Subotici i Donjem Pustakovcu. Tijekom XVIII. i XIX. stoljeća znatno su proširili svoje posjede. U glavnoj skupštini plemstva Zaladske županije spominje se 6. listopada 1769. godine plemić FRANJO TRAJBER (TRAIBER), posjednik u Brezju.

Čakovečko vlastelinstvo 1791. godine kupuje grof Juraj Feštetić od Tolne (za tadašnju ogromnu svotu od 1,6 milijuna forinti). Grofovi Feštetić bili su posljednji feudalni gospodari Čakovečkog vlastelinstva. Godine 1923. grof Eugen Feštetić prodao je Čakovečko vlastelinstvo konzorciju ''Slavonija d.d.'' iz Zagreba. Grofovski putovi vodili su kroz Brezje do Zvjerinjaka. Stariji ljudi još se sjećaju priča svojih baka i mama o trenutku prolaska grofovskih kočija kroz Brezje. Prema podacima iz 1802. godine u Brezju je bilo 55 žitelja i svi su bili kmetovi grofa Jurja Feštetića.

Zanimljiv (i danas poučan) dio prošlosti čini 1761. godina kada kraljica Marija Terezija izdaje naredbu po kojoj se kažnjavaju psovači. Seljak se kažnjava za psovku stavljanjem u klade, a ženska osoba dobiva 12 udaraca korbačem. Ako bi tko poslije prve kazne ponovno psovao treba ga drugi put kazniti težom kaznom i većim mukama, a okorjela psovača se kažnjava smrtnom kaznom! Kazna se izvršava na javnom mjestu za opomenu onima koji su prisutni kod izvršenja kazne. Kraljičina naredba protiv psovke ima se svuda razglasiti da bi se zao običaj psovanja Boga, Majke Božje i svetaca uklonio iz naroda ''na vekšu hvalu i diku Božju.''

Prve automobile u Brezju su imali Stjepan Škrobar i Mirko Fic. Prvi traktor imao je Stjepan Škrobar.

Bicikl su početkom tridesetih godina imali samo imućniji ljudi. Tada su bicikli bili najčešće njemačke proizvodnje. Tih godina bicikle su imali Franjo Toplek i Mijo Šafarić. Bicikl se čuvao na razne načine: kod dolaska bilo je obvezno detaljno čišćenje (što su radila djeca), bicikl se nije posuđivao i vozio ga je samo vlasnik, preko blata bicikl se nosio i koristio samo za posebne prigode (odlazak na sud, na svetu misu...). Nakon drugog svjetskog rata bilo je nešto više bicikala. Jedna njemačka jedinica s našeg područja sastojala se od vojnika-biciklista. Kad je rat završio u Brezju je ostao jedan od tih bicikala na kojemu se mnoga djeca naučila voziti. Kako nije bilo gume za bicikle ljudi su se snalazili na razne načine – iz ostataka automobilskih guma radila se guma za bicikl, neki su čak umjesto gume koristili špagu.

U vrijeme mađarske okupacije Brezje je imalo naziv NYIRESZFALVA. Mađari su jednostavno Brezje preimenovali prema botaničkom nazivu (nyrfa-breza, falu-selo). Prema pričanju, Brezje je dobilo svoj naziv zbog mnogih breza koje su se nalazile na današnjem prostoru Brezja. No, danas u Brezju gotovo nije moguće naći brezu. Granje breza vrlo je elastično i tanko te je služilo za domaću izradu metli. Breze su dugo bile obrezivane te se njihov broj drastično smanjio. Slično nazivu Brezje korišten je naziv cmrekovje.

Godina	1869.	1880.	1890.	1900.	1910.
Broj stanovnika	271	130	147	139	177

Broj stanovnika Brezja u vrijeme Austro-Ugarske monarhije ne može se sustavno pratiti zbog različitih metodologija popisa stanovništva. Godine 1857. prvi službeni popis je napravila hrvatska administracija. Prema tom popisu Brezje je imalo 73 stanovnika.

Godina	1921.	1931.	1948.	1953.	1961.	1971.	1981.	1991.	2001.
Broj stanovnika	173	181	310	308	363	473	478	680	759

Godine 1935. u Brezju je 29 domaćinstava, a 1948. je bilo 54 domaćinstva (5.74 stanovnika po domaćinstvu), godine 1953. bilo je 66 domaćinstava (4.67 stanovnika po domaćinstvu), godine 1961. bilo je 94 domaćinstva (3.86 stanovnika po domaćinstvu), dok je 2001. bilo 219 domaćinstva (3.47 stanovnika po domaćinstvu). Godine 1961. bilo je 168 (46%) poljoprivrednog stanovništva, dok je radnika / službenika bilo 79 (22%). Danas tek vrlo mali dio stanovnika Brezja živi isključivo od poljoprivrede.

Članovi DVD-a Brezje obavili su 14. kolovoza 1964. godine popis domaćinstva. Popisali su 76 domaćinstva (gazdinstva): Josip Medved, Franjo Vidović, Josip Štrukelj, Ivan Pleh, Stjepan Vinković, Franjo Pleh, Josip Hren, Franjo Trupković, Tomo Posedi, Antun Jesen, Mijo Škvorc, Verona Katanec, Pavao Šafarić, Josip Horvat, Juraj Jalušić, Stjepan Slunjski, Stjepan Trupković, Ignac Strah, Klara Domjanić, Ivan Šafarić, Marija Perko, Marija Šafarić, Ivan Perko, Tereza Jalušić, Josip Šafarić, Ivan Crnčec, Ivan Katanec, Tomo Perko, Josip Hrustek, Franjo Zadravec, Franjo Buhanec, Stjepan Mustač, Eva Trstenjak, Juraj Trstenjak, Vida Fic, Mijo Fic, Ivan Novak, Blaž Mesarić, Josip Medlobi, Ivan Vidović, Franjo Klobučarić, Pavao Vidović, Ivan Hergotić, Franjo Hergotić st, Franjo Hergotić ml, Franjo Toplek, Stjepan Mihalković, Ivan Toplek, Ivan Šoltić, Kata Vinković, Stjepan Srnec, Gabor Kamenar, Ivan Turk, Stanko Vučković, Juraj Turk, Petar Treska, Kazimir Novosel, Franjo Mezga, Ivan Horvat, Martin Petričević, Ivan Gavez, Florijan Fučec, Valent Domjanić, Josip Pajnogač, Petar Škvorc, Ana Škvorc, Ivan Medlobi, Antun Novak, Stjepan Barlek, Franjo Barlek, Bara Barlek, Josip Kovačić, Matija Šafarić, Valent Turk, Mijo Hren i Ivan Hren.

Bubnjar (bobjar) je služio u prilikama kad je netko želio nešto prodati, kad se spremao kakav sastanak ili je to bio poziv na radnu akciju. U selu se bubanj nazivao doboš. Selom bi prošao bubnjar koji je imao svoje štacije (postaje) na kojima bi pročitao obavijest. Bubnjari su bili Stjepan Trupković (tijekom mađarske okupacije, bio je i poštar), Juraj Turk, Blaž Mezga, Vinko Vidović. Poznat je početak svakog oglasa: ''Daje se na znanje…''.

Bunar kod stare škole dao je izraditi učo Stjepan Vidačić. Bunar je radio Viktor Krištofić iz Mačkovca, a njegovi radnici su bili Franjo Zadravec i Franjo Šafarić.

U organizaciji Crvenog križa nakon drugog svjetskog rata stizali su humanitarni paketi iz Sjedinjenih Američkih Država koji su sadržavali razne namirnice (osobito čuđenje mnogih tadašnjih žitelja Brezja izazvala je instant-kava koja je bila u tim paketima). U narednim godinama u Čakovcu se dobivala odjeća i obuća koja se dijelila siromašnijima. Određena osoba u selu imala je potrebne lijekove i kapljice u bijeloj kutiji s crvenim križem (kao seoski doktor). Bolesna osoba koja je trebala lijek dolazila bi u kuću osobe koja je imala lijekove i dobivala potrebne doze. Redovito se provodila akcija «Solidarnost na djelu» u kojoj se prikupljala hrana, odjeća, obuća, novac...

Prijašnje zabave, čajanke, održavale su se u vatrogasnom domu. Glavno piće bio je domaći liker (rakija, ekstrakt) te rakija s medom. Ivan Novosel svirao je na violini, Slavko Okreša svirao je harmoniku, mladi su plesali. Ponekad su svirali glazbeni bendovi (Bečkerek, Jorosi, Bangači). Čajanke bi počinjale oko 17.00 sati i trajale bi najdulje do jedan iza ponoći. Oni koji bi ostali zadnji popili bi po 1 decilitar likera za nagradu što su najdulje ostali. Nakon gotovo svake domaće nogometne utakmice organizirana je ''čajanka'', ali samo kao izgovor za izbjegavanje plaćanja trošarina. Naime, ako bi se nakon utakmice prodavalo vino ili pivo trebalo je imati ovlaštenje nadležnih, platiti trošarinu na prodaju… Kako bi se to izbjeglo bile su organizirane čajanke, iako čaja nije bilo.

Čehare su se odvijale uoči svatova ili kada se nakupilo mnogo perja. Trajale su 3-4 večeri kad se s kokošjih pera mekši dio pera odvajao za jastuke. Kad je posao bio gotov kod jedne domaćice krenulo se drugoj. Uz ovaj posao redovito su se pjevale međimurske i crkvene pjesme. Zadnju večer dolazili bi dečki i harmonikaš.

Početkom drugog svjetskog rata na našem području (1941. godina) došlo je do tadašnjeg komunističkog propagandnog djelovanja i sabotaža. Kako su komunisti izgubili vezu sa središnjicom u Varaždinu morali su se sami organizirati. Tako je došlo do važnih sastanaka komunista tijekom svibnja i lipnja 1941. godine u šumi Zelenbor (između Brezja i Malog Mihaljevca). Donesen je zaključak da se prikupi što više oružja i otpočne sa sabotažom te pojača politička i propagandna aktivnost.

Nakon napada Hitlerove Njemačke na SSSR dana 29. lipnja 1941. na istom mjestu održan je drugi izvanredni sastanak Partije kojemu su prisustvovali aktivisti iz cijelog Međimurja. Iskrsavale su parole protiv okupatora, dijelio se propagandni materijal, sakupljalo se oružje i novčani prilozi, sakrivali ilegalci... Kao sjećanje na te događaje u šumi Zelenbor podignut je spomenik sa spomen pločom: ''KOMUNISTI MEĐIMURJA NA POZIV CK KPJ 28. LIPNJA 1941. G. U OVOJ ŠUMI DONIJELI SU ODLUKU O DIZANJU USTANKA PROTIV OKUPATORA. OO SUB NOR-a ČAKOVEC, 27.VII.1969. G.'' Prema sjećanju nekih domaćih ljudi sastanci komunista nisu se održavali u šumi Zelenbor, već u dijelovima šume koji su bili bliže Starom gradu. No, kako je ta šuma bila u privatnom vlasništvu, a mjesto sastanaka prilično nedostupno (što bi bilo razumljivo, jer su to bili tajni sastanci), odlučeno je da se spomenik podigne na dostupnijem mjestu u državnoj šumi.

Kod gradnje kuće susjedi su međusobno pomagali jedni drugima. Kuće su se izrađivale od drveta i ilovače (ilovača se mijesi s pljevom ili smrvljenom slamom, time se premazuje drveni kostur), a krov je pokrivan slamom (šop, šopice). Za zidanje raznih nastambi koristila se i sirova (osušena) cigla, a kasnije se počela i peći. Uz svaku kuću obično se nalazi dvorište u kojem su smještene gospodarske zgrade (staja, štagalj, spremište, svinjac, kokošinjac, kukuružnjak, bunar...). Ispred kuće je cvjetnjak (vrčjak). Stare kuće imale su na pročeljima kuća istaknuti kip sv. Marije.

Grof Juraj Feštetić od Tolne (1755.-1819.) kupio je čakovečko vlastelinstvo 1791. godine. Njegov unuk Juraj Feštetić (1815.-1883.) bio je ministar mađarske vlade i veliki župan županije Zala. Grof Tasilo Feštetić (1850.-1921.) bio je kraljevski komornik, uzgajivač konja i lovac. Stariji ljudi još se sjećaju priča svojih predaka o mnoštvu konja koji su se nalazili u Brezju te posjetima grofa Starom gradu radi lova i zabave. Uz posljednjeg Feštetića vezana je zanimljiva priča. Njegova majka dobila je uvjet kad je bila trudna – ili sin ili neka odlazi. Rodila je kćer. U to vrijeme rodila je i jedna Ciganka. Preplašena majka dala je zamijeniti djecu. Kad je to dijete odraslo znatno se razlikovalo od ostalih Feštetića. Feštetići su bili visoki i jaki ljudi, dok je ovaj Feštetić bio nizak, nerazvijen, tamnije puti. Ostale su priče kako je mnogo vremena provodio s Ciganima, zabavljao se s njima... Uz njega je uvijek bio njegov tjelohranitelj, Kovačić. Kovačić i grof bili su zajedno još od školskih dana. Pitanje je odnosi li se ova priča na grofa Tasila Feštetića i njegovi ženu (Maria Hamilton, škotska princeza), na kojeg drugog Feštetića ili je cijela priča u narodu izmišljena zbog izgleda grofa koji je često viđen u Brezju.

Grob neznanog vojnika nalazi se u šumi Zelenbor. O ovom grobu postoji nekoliko priča. Taj je vojnik poginuo 1945. godine kad je II. svjetski rat bio pri kraju. Prema jednoj priči taj vojnik je Bugar, a prema drugoj to je njemački vojnik podrijetlom iz Slavonije koji je poginuo prilikom povlačenja njemačkih snaga pred partizanima. Grob su održavali domaći ljudi u sjećanje na svoje najmilije koji se nisu vratili iz rata. Tu je bio zabijen križ na kojem je pisalo Antun Novak.

Imena ljudi su kroz govor promijenjena. Tako kada netko spomene Štefa ili Iveka zna se na koga se to odnosi (Stjepan, Ivan). Postoji niz primjera: Rozina – Rozalija, Mica – Marija, Kata – Katarina, Franca – Franciska, Julika – Julijana, Janči / Ivo – Ivan, Naci – Ignac, Laci – Ladislav, Tonč / Toni - Antun, Joška / Joža – Josip, Feri / Franc – Franjo, Pero – Petar, Drago – Dragutin, Vlado – Vladimir, Rudi – Rudolf, Pavel – Pavao, Miška – Mijo, Gusti - Gustav...

Jabučnica (jabučno vino) je bila piće koje se nekada pilo svakodnevno. Nabrane jabuke tukle su se batima (tukare), tako dobivene jabuke stavljale su se u prešu gdje su se tiskale. Dobiveni sok se spremao i služio je za piće. Na sličan način dobivala se hruškovnica, piće dobiveno iz krušaka, koje se pilo samo na svadbama. Za vađenje pića iz bačava služile su tikvice jer su gumene cijevi ili staklene tikvice bile nedostupne i preskupe. Kako su tadašnje mađarske i jugoslavenske vlasti zabranjivale ili raznim nametima onemogućavale razvoj vinove loze jabučnica je bila najraširenije piće.

Javna (općinska) mlaka bila je nedaleko od nogometnog igrališta. Održavala se iz više razloga – voda je služila u slučaju požara, kod napajanja domaćih životinja, u njoj se namakala konoplja (iz koje su se nakon sušenja tkali razni predmeti potrebni u domaćinstvu).

Katarina Varga r. Košir iz Brezja u dvadeset i šestoj godini ustrijeljena je 07. svibnja 1918. u Macincu. ''Nju je nevolja prisilila da nešto graha ponese u slovensku Štajersku radi prodaje, ali na granici Gornjeg Međimurja vojnik stražar iz puške ju je iznenada ubio.'' (V. Kapun: Međimurje 1918.). Međimurje je bilo na međi austrijskog i mađarskog dijela monarhije. Iako je to bila jedna država, granica je bila strogo čuvana zbog čega je svoj život izgubila i nesretna djevojka.

Kad se kruh nije pekao kod kuće zbog nedostatka brašna (nakon završetka rata žito je oduzimala vlast, dok je tek manji dio ili ništa ostajalo vlasniku) trebalo je ustajati oko tri ujutro i odlaziti do pekare kod današnje I. osnovne škole u Čakovcu. Nakon rata potrepštine su se dobivale na kartice (npr. na jednu karticu dobio se 1kg šećera, 4 kg brašna), uzimalo se meso dobiveno klanjem životinja, kod vršidbe se uzimalo žito (ostajalo bi tek 120 kg po osobi)... Vladala je nestašica. Tek je početkom poslijeratnog desetljeća došlo do blagog poboljšanja kad se mogao kupiti kruh ili meso (ako je netko bio voljan ili primoran čekati u dugim, dugim redovima). Loša situacija uvjetovala je odlazak mnogih mladih ljudi u inozemstvo u potrazi za boljim životom. Masovni odlasci bili su u šezdesetim godinama. Zbog zabrane izlaska iz tadašnje Jugoslavije pojedinci su izgubili živote u želji za dostojanstvenijim životom.

Lan i konoplja su biljke od kojih su se izrađivali odjevni i ukrasni predmeti. Lan se sijao u jesen ili u proljeće, kada se sijala i konoplja. Sijalo se gusto tako da lan bude što tanji. Lan je dozrijevao prije konoplje. S lana se obijalo sjeme jer je uvijek bilo dobro prodavano. Konoplja se čupala sredinom kolovoza. Lan i konoplja vozili su se na močenje (javna, općinska mlaka u Brezju). Nakon 6-8 dana močenja vadili su ih i sušili na suncu, a dobro osušene tukli stupom. Drveni i tvrdi dijelovi bi otpali. Nakon obrade ostane fino vlakno.

Lončarske jame je naziv za područje između Ksajpe i Slakovca (''Međimurski lončari nabavljali bi glinu iz tzv. ''lončarskih jama'', najčešće u onima kraj Hlapičine, Brezja ili Mihovljana.'' Franjo Cimerman: ''Obrt u Međimurju''). Lončari iz Čakovca, Šenkovca, Zagorja, Prekmurja i drugih krajeva vadili su na ovom području kvalitetnu glinu za svoje lončarske proizvode. Kod brezovskih lončarskih jama dogodila se i tragedija u kojoj je život izgubio Stjepan Škvorc. Kako su jame bile vrlo duboke, a nije se radila gotovo nikakva zaštita, na Stjepana Škvorca se urušila zemlja dok je radio u jami. Kada je bio iskopan više mu nije bilo spasa. Nakon drugog svjetskog rata na području lončarskih jama bilo je mnogo križeva. Ne zna se točno što se tu dogodilo, ali zna se da je na tom području bilo puno partizana, pa se može pretpostaviti što se dogodilo u tom dijelu šume.

Kao lopta je često služila mekana repa, dlake koje su dobivene češljanjem krava i umotane zajedno, mjehuri životinja koji su obrađeni na određen način i popunjeni raznim materijalima, slama umotana u najlonske čarape... Zanimljiv je način kako se moglo stići do prave lopte – učenici određene škole na krumpirovim poljima morali su naći zlaticu (štetnika kojeg u to vrijeme gotovo nije bilo). Ako bi se kojem učeniku posrećilo, i on bi pronašao zlaticu, njegova škola bi dobila pravu loptu.

Luščare, kao i čehare, bile su dio zajedničkog rada ljudi i susjedske pomoći (još se međusobno pomagalo kod iskapanja krumpira, branja grožđa, siječe kukuruzinja...). Nakon branja cijelog kukuruza on se dopremio u dvorište te ga je trebalo oluščiti. Pjesme i ples su bile stalne pratilje ovakvih poslova i druženja (npr. Josip Hren je svirao tamburicu, Ivan Šafarić citre). Onaj tko bi pronašao sedam crvenih kukuruza mogao bi kući (ali to nitko nikad nije našao). Luščije (komušine) koje je skinuto s klipa kukuruza služilo bi za izradu cekera. Nakon što se komušine osušilo odvajalo se samo mekano i bijelo. Pribor potreban za pletenje sastoji se od ''modle'' (drveni model unutrašnjosti cekera koji će se oplitati), čavlića koji se pričvršćuju na ''modlu'' i služe za oslonac komušinu prilikom oplitanja te ''hakla'' (metalni duguljasti klin pomoću kojeg se oblikovano komušine prepliće).

U vrijeme mađarske vlasti tijekom drugog svjetskog rata bile su zabranjene hazardne igre (kartanje) i duhan (koji je kriomice uzgajan u kukuruzu). Kako su zabranjene stvari najslađe mađarski stražari su često znali zateći mlade kako krše navedene propise. Zbog toga su mađarski stražari (sa sjedištem u Nedelišću) kažnjavali neposlušne – osoba zatečena u prekršaju morala je kleknuti na oba koljena s tabanima okrenutima prema gore. Bolni udarci zbog neposluha padali su na tabane. Nije teško zamisliti kako je bilo hodati nakon ovakve odgojne mjere. Osim hazardnih igara i duhana bilo je zabranjeno i galamiti u večernjim satima. Jedne večeri grupa brezovske djece učila je u školi mađarske pjesme. Kad su se vraćali iz škole pokušali su utvrditi gradivo – zapjevali su hodajući kroz selo. Susret s mađarskim stražarima (koje je pozvao birov – seoski starješina) zasigurno im je ostao u sjećanju – dobili su takve packe (udarce palicom po rukama) da tjedan dana nisu mogli držati nož da bi odrezali kruh. U vrijeme mađarske okupacije u školi se govorilo mađarskim jezikom, na školi je bi natpis na mađarskom Škola Brezje (Iskola Nyireszfalva). U školi su djeca bila darovana za dan sv. Nikole bombonima, figuricama… Dan u školi započinjao je i završavao molitvom na mađarskom jeziku. Brezovski mladići bili su primorani priključiti se mađarskoj vojsci (leventi, leventaši). Nekoliko grupa otišlo je na bojište preko Lendave u Njemačku. Leventi su nedjeljom imali vježbe u Brezju, a za njih je služena i misa na mađarskom jeziku. Mladići koji nisu htjeli u vojsku bili su proganjani, a neki su ubijeni u samom Brezju od strane mađarskih žandara. Tijekom rata osim neprestanog nadlijetanja aviona na područje Brezja pale su tri bombe (jedna je pala u dvorište Antuna Trstenjaka i oštetila kuću).

Mnogi mladići iz Brezja bili su u mađarskoj vojsci tijekom drugog svjetskog rata (drugi red, treći - Ivan Crnčec iz Brezja)

Kada se spustio mrak u kući se uz svjetlo petrolejke ili svijeće šivalo, radili su se cekeri. Na bijeli su se stolnjak (plahtu, zavjesu) pomoću konaca u boji našivavali razni ukrasi. Kad je bilo dosta posla ili su se oči umorile pjevale su se pobožne pjesme. Muškarci su vrijeme često koristili za kartaške igre. Bilo je uobičajno da se ljudi međusobno posjećuju, razmjenjuju obavijesti i zanimljivosti, razgovaraju o raznim temama…

Nabijare su jedan od zaboravljenih poslova. Kako su podovi kuća bili zemljani često ih je trebalo poravnavati, utvrđivati. Tomu su služili batovi pomoću kojih se ravnala zemlja, tj. stvarao ravniji pod u kući. Zemljani pod često se ličio žutom zemljom kako bi pod bio ljepši.

Napredak Brezja najuočljiviji je početkom sedamdesetih godina kada je MZ Brezje uspjela prekategorizacijom putova asfaltirati dio tih putova. U to vrijeme postavljeni su i betonski električni stupovi što je bila novina u cijelom Međimurju jer su električni stupovi do tada bili drveni (elektrifikacija Brezja napravljena je 1953. godine, napravljena je velika proslava). Danas je problem što se vodovodne cijevi nalaze uglavnom ispod asfalta pa kad dođe do poremećaja u opskrbi vodom prvo treba razbijati asfalt.

Noćna straža obilazila je selo tijekom noći (obično do ponoći). Noćni stražari bili su sami mještani s točno određenim rasporedom. Noćni stražari obilazili su selo radi moguće vatre, krađa, ali i tijekom kriznih razdoblja u zemlji ili svijetu.

Običaji i vjerovanja većinom su vezani uz crkveni kalendar (Valentinovo, Uskrs, Badnjak, Božić…) , kao i svi ostali događaji u životu koji su usko vezani uz crkvu (rođenje, prva pričest, sveta potvrda, vjenčanje…). Žene su rađale kod kuće, u selu je postojala babica koja je obavljala porođaj. Dijete su na krštenje nosili kuma i babica u bogato ukrašenom jastuku, roditelji su ostajali kod kuće. Kad se dijete vraćalo s krštenja pred vratima su čekali roditelji. Kuma je tri puta pitala:''Kaj želite, Židova ili kršćana?'', a roditelji su tri puta odgovarali:''Kršćana.''. Prilikom prve pričesti uz prvopričesnika su bili roditelji i krsni kumovi. Djevojčice su bile u bijelim haljinama, a dječaci u crnim ili plavim odijelima. Na svetu potvrdu firmanici su dolazili s kumovima koji su prema tradiciji svojim štićenicima kupovali odjeću (bez skupocjenih darova kao danas). Djevojke su imale bijele bluze i crne haljine, a dečki crna odijela. Svi ovi događaji bili su popraćeni proslavama. Vjenčanje je događaj u kojem je sudjelovalo cijelo selo. Svatovi su se sakupljali kod mladenke i mladenca. Dvorišta su bila okićena. Kod mladenca su se sakupljali njegovi gosti, kod mladenke njeni gosti. Svatovi koji su se sakupili kod mladenca krenuli su k mladenki. Tu su gosti dobili kitice (kitice je spričavala podsnehalja), napravljena je zajednička fotografija. Svi zajedno krenuli su u župnu crkvu. Mladenac je stajao s desne strane, mladenka s lijeve te zajedno dolaze do oltara. Prilikom povratka kući svatovi su davali svima koje bi sreli vino i kolače. Nakon vjenčanja slijedilo je dvodnevno slavlje. Prvi dan svatovi su kod mladenca, ako on odlazi za zeta, tj. kod mladenke, ako ona odlazi za snahu. Svatove vodi starešina. Podsnehalja i kuma su pripremale bidre (kolač, kao svatovska torta), to je bio običan dizani kolač, ali je bio ukrašen raznim ukrasima (cvijeće od posebnog papira…). S bidrama se plesalo. U ponoć na svadbu dolaze maškare, veselje i ples dobivaju novi zamah. Nakon svadbe osoba koja je došla u novi dom (snaha ili zet) nije smjela sedam dana kući. Dani koji su izravno povezani s crkvenim blagdanima imali su posebno mjesto u životu ljudi. Na Badnjak (bdijeti) sve je bilo u znaku rođenja malog Isusa. Kitio se bor (krispan, Betlehem), pod bor su se stavljali zipka s Isusom, Josip, Marija, ovčice, jabuke, pšenica… Kad je sve bilo gotovo do ponoćke pjevane su Božićne pjesme. Soba je bila okićena, pod stol se stavljala slama (tu su se igrala djeca), na stol je stavljeno zrnje graha i kukuruza te slama koja je složena u obliku križa. Na sve to stavio se stolnjak. U kutu je bilo raspelo oko kojeg je stavljen vijenac. Na Božić cijela obitelj odlazi na svetu misu. Božić je jedan od najvećih blagdana, na taj dan nisu se smjeli pospremati kreveti, prati posuđe, ne odlazi se u goste. Uz Božić najveći blagdan je Uskrs. Tijekom Velikog tjedna (Veliki četvrtak, petak i subota) se ne radi, obvezna je ispovijed uoči Uskrsa. Na Veliki petak i Veliku subotu priprema se vuzmenka koja se zapali prije ponoći. Na sam Uskrs ništa se ne smije raditi. Za Uskrs cijela obitelj je bila kod kuće i svi su zajedno odlazili na svetu misu. Hrana se nosi na blagoslov (obojena jaja, šunka, hren, kruh), po povratku cijela obitelj jede blagoslovljeno jelo. Ostaci hrane se ne bacaju, a još k tome jako treba paziti da mrvice ne padnu na pod. Sve što ostane od blagoslovljene hrane baca se u oganj. Na Cvjetnicu na svetu misu se donosi cvijeće (puške). Blagoslovljeno cvijeće djeca su bacala na krov štale, koliko puta puška padne dolje toliko puta će se izgubiti krave u šumi. Cvijeće je moralo ostati na krovu. Na dan svetog Nikole selo su u večernjm satima obišli sv. Nikola i Krampus. Imali su razna pomagala (zvonce, lanac) kojima su ružili. Kad bi došli u kuću pitali su djecu znaju li se križati i moliti. Djeca su se križala i molila, za to su dobili jabuke, cukure. Ako se netko nije znao prekrižiti ili moliti dobio bi šibom od Krampusa ''batine''. Na fašnik selom su hodale maškare, organizirala se zabava, presudilo se fašniku za sve loše što se dogodilo tijekom protekle godine. Na dan svetog Martina mošt postaje mlado vino, mnoge zabave organizirane su baš na martinje. Na Valentinovo ftičeki se ženijo. Peku se ftičkovi kolači (kolači od dizanog tijesta, s gornja strane napravi se urez u obliku ptičjeg otiska). Tako pripremljeni kolači stavljaju se pod prozore, šljive, jabuke… Kad se djeca ujutro probude sakupljaju te kolačece. Na dan Svih Svetih okite se grobovi te se moli za duševno blaženstvo pokojnika. Vezano uz crkveni kalendar postoje i mnoga vjerovanja izrečena u uzrečicima: ''Sveta Kata – sneg na vrata.'', ''Sveti Matija leda zbija, kad ga nema on ga sprema.'', ''Na Svećnicu, ako sunce sveti, onda bu još saka rupa puna snega.''…

Imena obrtnika iz Brezja koji se nalaze na popisu Udruženja obrtnika (od 1968. do 1996. Franjo Cimerman: ''Obrt u Međimurju''): Igor Bilić (ugostitelj), Branko Brezovec (autolimar), Franjo Buhanec (vršač), Ivan Conjar (ugostitelj), Srećko Crnčec (rad građevinskim strojem), Goran Fatović (ugostitelj), Mirko Fic (limar), Ivica Gabrić (soboslikar), Ruža Hergotić (videoteka), Antun Korpar (rad građevinskim strojem), Dragutin Kurunić (taksi vozač), Dragutin Kurunić (autoprijevoznik), Dorien Leiner (trgovačka djelatnost), Anđela Marčec (frizerka), Slavko Medlobi (keramičar), Julijana Nagrajsalović (slastičarka), Ferdinand Petek (rad građevinskim strojem), Stjepan Pleh (zidar i fasader), Stjepan Posedi (zidar i fasader), Ivan Strah (izrada zidnih satova), Ivan Šafarić, (obućar, osoba koja je niz godina obuvala brezovske nogometaše), Ivan Škrobar (ugostitelj), Mladen Šopar (autoelektričar), Josip Trstenjak (obućar), Ivan Trupković (poliester galanterija), Josip Turk (vulkanizer), Stjepan Vinković (tesar).

Obuće je bilo malo pa se često čekalo kada bi jedna djeca stigla iz škole kako bi druga mogla krenuti u školu u toj istoj obući. Ljudi su najčešće hodali bosi (i prema njihovim tvrdnjama tada su bili kao djeca puno zdraviji od današnje djece).

Odjeća se mijenjala vrlo rijetko. Nakon drugog svjetskog rata nije bilo tekstila, dobivao se tek na ''jedinice''. Kako se tekstil dobivao na metre žene su često glumile trudnice kad bi išle po tekstil kako bi dobile više. Iz tako dobivenog tekstila nakon šivanja dobivena odjeća nosila se samo za svečane prigode ( samo na svetu misu, tj. k meši i sl.). Brašno se u dućane dobivalo u tekstilnim vrećama, pa su takve vreće također služile za izradu odjeće (Josip Kovačić koji je radio u dućanu dijelio je takve vreće siromašnijima u selu). Odjeća se prala u kadama, voda se donosila iz zdenaca (bunara), odjeća se riplala ili se kuhala u loncu na pećnici (opkuhavaje). Detergenti iz prošlog vremena: ''Plavi radion'', ''Albus'', ''Pere sam''.

Zgrada osnovne škole dovršena je u potpunosti 1954. godine (prema nekim izvorima 1952.). Staru školu gradili su sami Brezovčani u radnim akcijama. Gotovo iz svake kuće došlo bi nekoliko ljudi tako da je škola izgrađena zajedničkim radom svih Brezovčana. Ciglu, koja je bila potrebna kod gradnje, izrađivali su sami Brezovčani u nedjelju kod ciglane u Šenkovcu. Sami su kopali zemlju (na današnjem putu za Ksajpu koji prolazi pored ciglane), dok im je ciglana osigurala sve potrebno za proizvodnju cigle uz nadzor potrebnog stručnog osoblja. Cigla se dovozila u kolima koje su vukle krave. Predsjednik školskog odbora i voditelj gospodarstva bio je Josip Medlobi. Glavni zidar bio je Franjo Hergotić. Nastava u Brezju je ukinuta 1967. zbog manjka djece. Najduži učiteljski staž u Brezju imao je učo Stjepan Vidačić koji je stigao iz škole u Štrukovcu godine 1954. Bio je učitelj i upravitelj škole. Pomoć u nabavci školskog materijala pružao mu je Franjo Horvat. Radio je u kombiniranim razredima ponekad i s više od sto polaznika. Katarina Gabrić je učiteljica koja je ostala do zatvaranja škole. Kao učiteljice kratko vrijeme su radile Anica Vučić (otišla u Mali Mihaljevec) i učiteljica Klara Topolovec.

Godine 1942. mađarska vlast osnovala je školu u Brezju u kući obitelji Katanec (danas Brezje, k. br. 121) gdje je kao školska učionica služila velika prostorija u kući (kuća je bila duga 17m). Prije te godine djeca iz Brezja su pohađala škole u Šenkovcu (današnja zgrada općine) i Lopatincu (današnja pošta). Učitelj u Brezju u vrijeme mađarske vlasti bio je Lacknar Kalman, radio je u kombiniranim odjeljenjima. Nakon nekog vremena on je premješten u Legrad. Do kraja rata tu je radila učiteljica-studentica s Učiteljske škole u Čakovcu Angela Sitar. Nakon rata ona odlazi na daljnji studij. U vrijeme poslije rata učitelji se često mijenjaju. Godine 1945./46. organiziran je tečaj za djecu koja su školu završila u vrijeme mađarske okupacije (predmeti: hrvatski jezik, povijest, zemljopis). Tijekom rata i neposredno nakon rata u Brezju se promijenilo više učitelja (spominju se još Janosz Malnar, Anđela Šinko, Stanislav Bajs, Julija Horvat, Anđela Hranjec).

Iz Spomenice OŠ Sv. Juraj na Bregu saznaje se da je Luka Horvat iz Brezja bio godine 1926. u školskom odboru škole.

Pogrebna kola bila su smještena u posebnoj prostoriji u sklopu vatrogasnog doma. Mrtvac je bio smješten u lijesu kod kuće, u ruke mu je stavljen molitvenik. Bio je okružen svijećama i vijencima (od plastičnog cvijeća). Svećenik je vršio obrede kod kuće. Nakon molitve za pokojnika pogrebna povorka hodala je od kuće do župne crkve. Mrtvi se unosio u crkvu gdje je bila misa zadušnica. Nakon mise svi su išli do groblja u Lopatincu prateći pogrebna kola. Ako bi umrlo mladić ili mlada djevojka za lijesom se nosio ''oprek'' (pretrgnuta svijeća kao znak prerano završenog života). Mrtvom mladiću na pogreb bi došlo nekoliko djevojaka u bjelini noseći buket cvijeća. Ako je mrtvac bio jednu noć kod kuće organizirano je bdijenje (verestovanje) Kad je u Lopatincu napravljena mrtvačnica pogrebna kola više nisu imala svrhu pa su rastavljena.

Svakodnevni pozdrav bio je ''Falen bodi Jezuš Kristuš'', ''Falen Isus i Marija'' na što se odgovara ''Na se veke''. Istim pozdravom započinjalo je i pismo. Kad bi prolazila starija osoba mlađi su morali stati i nakloniti se u znak poštovanja. Tijekom mađarske okupacije Međimurja pozdravljalo se na mađarskom jeziku.

Ako bi kome trebao prijevoz za to su bili spremni Juraj Turk ili Ivan Šoltić koji su svojim drvenim kolima i konjima prevozili ugljen, cement, drva...

Proštenje se u Brezju slavi u znak štovanja Srca Isusova i Marijina. Na taj dan osobita pažnja je bila posvećena kapelici koja je bila bogato okićena cvijećem i zelenilom. Djevojke iz sela znale su više dana po šumi tražiti što više zelenila kako bi kapelica bila što uređenija. Zabave su se održavale na otvorenom u dvorištu Josipa Horvata ili Luke Horvata. Starost same kapelice nije poznata. Tijekom obnove kapelice krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća nigdje nije pronađen zapis o starosti kapelice. Vladimir Kalšan u knjizi ''Iz vjerskog života'' piše: ''Kapela Srca Isusova. Kapela je bez datacije. Građena je oko 1900. godine. Ima otvoreni toranj kroz koji se ulazi u kapelu. Obnovljena je. Okoliš je dobro uređen.'' Neke pjesme (''Popevka od imena Jezuša'' prema zapisu Marije Petričević iz Pleškovca, oko 1920.) i litanije s brezovskih proštenja mogu se čuti vrlo rijetko:

Putovi su bili zemljani (ljeti prašnjavi, zimi blatnjavi), glavna cesta bila je šodrana (pošljunčana). Putovi su bili toliko loši (zahvaljujući drvenim kotačima na kolima i životinjama koje su hodale vukući kola) da je bilo sasvim normalno hodati kroz dvorišta, a ne putom. Često se dogodilo da bi netko hodajući blatnjavim putom ostao bez jedne čizme ili cipele – zemlja je ilovača, mokra postaje vrlo skliska i ljepljiva. Dio današnjih putova podudara se sa starim, grofovskim putovima kojima se vozio grof Feštetić. Ti grofovski putovi bili su ravni, vodili su kroz šumu i bili su dobro održavani i utvrđeni (pošljunčeni sitnim šljunkom koji je bio nabijen u podlogu tako da se moglo udobno putovati kočijom).

Ruski vojnici tijekom rata bili su smješteni u dva šatora u Brezju. Nedaleko od šatora nalazila se i konjska ambulanta s mnoštvom stradalih životinja. Kada je Njemačka konačno objavila kapitulaciju u svibnju 1945. godine Rusi su slavili pucajući iz oružja u zrak, plesom... Franjo Novosel održao je prigodni govor. Rusi kao ''osloboditelji'' nisu imali obzir prema Brezovčanima – sve su oduzimali: vino, kokoši, svinje (''Davaj kokošja, jajčka…''). Osim toga prilikom njihovih posjeta domaćinstvu lupali su po zemlji je li što zakopano i prikriveno. Ako bi se našlo što sakriveno slijedile su strašne kazne pa je zato narod često bježao od kuće.

Snijeg i zimske ''radosti'' stvarali su velike probleme. Kad se čuo poziv ''Na sneg, na sneg!'' krenulo se lopatama na čišćenje snijega (po cesti do pila u Šenkovcu, kroz hrastje...). Odlazak na posao u zimskim mjesecima bio je posebno tegoban. Pješice je trebalo gaziti po dubokom snijegu, trebalo ja zaobilaziti zapuhe... Obično su naprijed išli muškarci koji su ugazili snijeg, a ostali su išli njihovim tragovima. Posebno sjećanje ostalo je na zimu 1929. godine. Dana 3. veljače 1929. izmjerena je temperatura zraka od –35.5⁰C. Te zime od hladnoće je pucalo drveće, smrznute ptice su padale na tlo...

Stari grad u šumi između Brezja i globetke prilično je nepoznat. Djeca iz osnovne škole u Brezju (1953.-1967.) često su trčala do Starog grada (tj. mjesta na kojem je bio Stari grad). Putovi kroz šumu tada su još bili uređeni. Prema pričanju starijih ljudi taj dio šume su zvali Zvjerinjak. Dio šume u grofovo vrijeme bio je ograđen i u tom dijelu šume su se nalazile razne šumske životinje među kojima je bilo najviše srna. Grofovski putovi kroz Brezje vodili su do Zvjerinjaka. Na kraju tih putova nalazila se rampa i čuvar koji se brinuo o šumi, divljači te je dočekivao grofa. Grof je ovamo dolazio na odmor ili u lov. Grofovo sjedište bilo je u čakovečkom Starom gradu, a kasnije u dvorcu u Pribislavcu. Osim Starog grada i ograđenog dijela za životinje u šumi se još nalazilo skladište i prostorija u kojoj je bio čuvar. Pokraj Starog grada nalazila se i osmatračnica čiji je vidikovac sezao do Čakovca, Nedelišća i Dunjkovca (grofovska imanja). Nakon što su 1923. grofovi Feštetić prodali svoje imanje u Međimurju vlasništvo je preuzeo konzorcij ''Slavonija d.d.'' Taj konzorcij je iskoristio šumsko bogatstvo za eksploataciju drva ili je prodavao pojedine dijelove. U to doba najviše zainteresiranih kupaca bilo je iz Pribislavca (Prslavska šuma), Belice, Dekanovca, Domašinca, Belice, Štefanca, Vularije, Orehovice... Nakon što je vredniji dio drvnog bogatstva iskorišten ti vlasnici su prodavali svoje parcele za manje novaca pa te posjede kupuju većinom Brezovčani. Dio šuma je posječen i pretvoren u gradilišta, dok je tek manji dio šuma ostao. Stari grad je kupio Pavao Vidović iz Brezja. On je srušio Stari grad i materijal od kojeg je bio građen iskoristio za gradnju svoje kuće. Tako danas na mjestu Starog grada nema više nikakvih obilježja prošlih vremena.

Školski pribor se nosio u rukama ili u cekeru od luščija. Kamenčićem se pisalo na pločicu, dok su se greške brisale spužvicom. Domaći rad pisao se u posebne bilježnice, a u bilježnice se pisalo klajbasima. Uz to učenici su se služili tintom i perom. U klupi je bila rupa u koju se stavljala staklenka s tintom (tako je bila učvršćena i sigurna da se ne prolije). Postojala su i udubljena u klupi za pera, olovke.

Šuma je služila ljudima na mnogo načina: kao izvor drva za zimu ili građu, krave su bile na ispaši u šumi (svaka ispaša se u grofovskim vremenima morala otkupiti), lišće se skupljalo za nastel (kao podloga) domaćim životinjama, žir je bio hrana za svinje... Zbog mnogostruke koristi šume su se više čuvale te bile puno čistije i prohodnije nego što su danas. U vrijeme kad su šume još bile grofovske šume su održavali radnici, sve je bilo čisto, grofovski putovi koji su vodili kroz šumu bili su utvrđeni sitnim šljunkom. Čišćenje šume bila je obveza. Lugari (Šarić i Sršan) određivali su što se smije čistiti. Današnje Brezje zauzelo je mjesto šumama bora, smreke, bukve, graba, jalša... Osobito su se isticali visoki borovi i veliki hrastovi. Radnici iz Gorskog Kotara (Kranjci) rušili su hrastove koje su koristili kod izrade pragova za prugu. Oni su koristili parnu pilanu koja je bila smještena u Brezju.

Trgovina u Brezju prije nije bilo. Najbliže su bile prije župne crkve (vlasnik Stjepan Horvat, tu je bila i krčma), kod starog mlina u Šenkovcu (preko današnje osnovne škole) te u Lopatincu kod Josipa Kiša. Za razliku od današnjih trgovina tadašnjim zadrugama mogao se prodavati višak robe tako da nije bilo problema s prodajom domaćih životinja, voća, povrća, drvne građe…

Kod vršidbe žita sve se radilo ručno. Kod košnje žita na polju prvi je išao kosac, za njim je išla žena koja je skupljala žito (nabiralija), zatim se radilo povresli, dok su posljednji vezali u snopove. Žito se stavljalo u kružoke (u križ) te se ostavilo 3-4 dana da se osuši na polju. Nakon toga se kolima pomoću konja ili krava prevozilo s polja kući.

Vršač je bila osoba koja je uslužno vršila žito – u Brezju je kao vršač radio Franjo Buhanec. Od 1967. do 1985. on je sa svojom djelatnošću prijavljen kao obrtnik. Vršalica je bila velika i teška, za vuču su trebale četiri krave. Kako je ovo parni stroj trebalo je i puno vode. Mehanizam vršalice odvajao je zrnje od slame i pljeve. Vršalica se prevozila od kuće do kuće. Parni stroj bio je nepraktičan i za njega je trebalo puno energije. Završetkom rata bilo je malo pogonskog goriva pa je na zanimljivu ideju došao Brezovčanin Feliks – on je koristio plin. Putujući raznim krajevima Feliks je upoznao način rada strojeva pomoću upojnog plina. Pomoću hermetički zatvorene posude u kojoj su bila smještena kratka, suha drva izazvano je gorenje bez zraka čiji je produkt bio plin koji je korišten kao energent u radu strojeva. Neposredno nakon rata Morandiniju je u Šenkovcu oduzeta ciglana i poljoprivredno dobro te su se na tom imanju pojavili ruski traktori. Veliki traktori sa željeznim kotačima radili su na petrolej. Ponekad je neki od tih traktora došao i u Brezje.

Zdenček je naziv za izvor vode koji se danas nalazi u dvorištu Željka Hergotića. Taj izvor vode nije služio samo Brezovčanima već i okolnim naseljima, jer kad bi vladala suša i kad je bilo teško doći do vode zdenček je uvijek bio izdašan vodom.

Zvonar zvoni svakog dana u 05.00 sati Marijino pozdravljenje, u podne i u 20.00 sati. Zvoni i kad je netko umro te kad se sprema nevrijeme ili kad je negdje vatra. Brezovski zvonari: Pavao Šafarić, Ignac Strah, Stjepan Strah.

U župu Sveti Juraj na Bregu pripada i naselje Brezje. Godine 1660. opisuje se župa: «Župna crkva sv. Jurja u Jezeru ili na vodama (današnji Lopatinec) bijaše zidana i valjano pokrivena. Nad svetištem je svod, a nad crkvenom lađom liep i bojadisan strop. U crkvi su tri oltara. Pred sjevernim vratima nalazi se zidani toranj, u kojemu vise 2 zvona. Župnik Petar Fabri ubire jednaku štolarinu, kakvu dobiva župnik u Pomorju. Orguljaš Nikola Horvat ne podučaje dječake, jer ne postoji školska zgrada.« (Rudolf Horvat: ''Poviest Međimurja''). Godine 1688. župa obuhvaća sela: Brezje, Slakovec, Dragoslavec, Gornji Mihaljevec, Bogdanovec, Bodlićevo selo, te Velika i Mala Dubrava, a ima i župljana, koji stanuju po vinorodnim brežuljcima. «U Lopatincu je sjedište stare župe Sv. Juraj na Briegu, koja se župa nekada zvala Sveti Juraj na Vodi (ili na Jezeru)… U Lopatincu je god. 1793. ubirao župnik u ime štolarine ove pristojbe: Za krštenje 15 krajcara (premda je kralj to zabranio), za ozivanje 3 kr., za vjenčanje 1 for. (a povrh toga 7 i pol krajcara od svjedoka i podsnehalje), a ''vpelavanje'' rodilje 1 i pol. Kr., za uzkrsnu izpovied pol kr., za sprovod od kuće do groblja 1 for., a samo 20 kr. za blagoslov mrtvaca na groblju. Kada župnik o Božiću ''s križecom'' blagoslivlje kuće svojih župljana, dobiva u svakoj kući 9 krajcara…»